Monthly Archives: Listopad 2012

Moral i baba Manda

‘Što je čovjekov glavni cilj?
Obogatiti se. Na koji način?
Nepošteno, ako može;
pošteno ako mora.’

Mark Twain, 1871.

Veliki američki pisac Mark Twain, pišući svoje vječno aktualne aforizme, vjerojatno nije razmišljao previše o životnom stilu svog dobrog prijatelja Andrewa Carnegija, američkog čeličnog magnata iz kraja 19.-og stoljeća. Period industrijalizacije Amerike bio je sve samo ne uljudben proces za večinu stanovništva te obećane zemlje. Rođen u Dunfermlainu u Škotskoj, Andrew sa svojim siromašnim roditeljima u svojoj 12.-oj godini i posuđenih 20 funti za put preko Atlantika, stiže u Ameriku i ostvaruje američki san. Put od sirotinje do poslovnog genija i svjetskog bogataša, Carnegija nije bitno promijenio. Pod utjecajem svojih roditelja, oca radnika i pobornika ravnopravnosti, do marljive i dominantne majke, s kojom je živio do njene smrti, ženi se tek poslije tog tragičnog momenta, u svojoj 51-oj godini života. Kada je 1900.-e Carnegie steel prodao za rekordnih 480 milijuna dolara i postao u tom momentu vjerojatno najbogatiji čovjek planeta (danas bi proračunato to vjerojatno bio iznos u milijardama), počinje njegova životna konverzija; od poslodavca po ničemu različitog od ostalih tog vremena s prilično surovim odnosom prema zaposlenima, do jednog od najvećih filantropa i dobrotvora svijeta. Kako je cijelog života volio čitati i učiti, uložio je milijune dolara u obrazovanje (otvorio je preko 3000 knjižnica širom svijeta), u mirovinski plan za učitelje i nastavnike, u kulturne, obrazovne i znanstvene ustanove, potpomagao Ligu naroda, izgradio zgradu koja će poslije postati Međunarodni sud pravde. Samo u Washingtonu -  Carnegie Library sjedište je jednog od svjetski značajnih centara za znanstvena istraživanja; Carnegie Endowment for International Peace bavi se borbom protiv nekih od nižih sklonosti čovječanstva;  Carnegie Mellon University provodi programe na lokalnoj, nacionalnoj i međunarodnoj razini itd. Možda ne najznačajniji, no svakako jedan od najpoznatijih doprinosa kulturnoj sceni New Yorka i Amerike je izgradnja koncertne dvorane Carnegie Hall i nešto kasnije utemeljenje neprofitne Carnegie Hall koorporacije koja pod svjetla pozornice ugošćuje najveća imena iz svijeta muzike.

Andrew Carnegie nije zaboravio niti svoje rodno mjesto Dunfermline u Škotskoj. Mala epizoda iz njegovog siromašnog djetinjstva odredila je i njegovo otkrovenje u poznijim, bogatijim godinama. Igrajući se kao dječak u gradskom centralnom parku, vrlo popularnom Pittencrieff Parku, stanovnicima poznatom kao Glen, kojem su tadašnji vlasnici Landlordovi ograničavali pristup, biva izgnan sa posjeda s obrazloženjem da ne pripada dovoljno „visokoj klasi“. Ovaj događaj se dovoljno duboko urezao u pamćenje malog Andrewa, da kad je mnogo godina kasnije prilika za kupnju to dopustila, s velikom radošću dočekao telegram od svojih odvjetnika u kojem ga obavještavaju da je napokon postao dugoželjeni vlasnik ovog parka. Njegov san da svakom djetetu i odraslom građaninu svog Dunfermlinea omogući slobodan pristup i nesmetani prostor za igru se napokon ostvario ! Park je poklonjen gradu, kao i novoizgrađeni gradski bazen, te zgrada Gimnazije. Carnegie osniva fondaciju kojoj je glavni donator, a ona u proteklih 100 godina gradi javne institucije: Higijenski zavod, Koncertnu dvoranu, Muzički institut, Tehničku školu, Centar za žene i Zdravstvenu kliniku, te mnogobrojne terene za sport i igru mladeži.

Glasno i agresivno Carnegie je zagovarao ideju da bogati svoj novac moraju vratiti društvima u kojima su ga i zaradili. Jedan od najvećih industrijskih magnata Amerike 19. stoljeća, imao je još jednu ambiciju koju je naslijedio od obitelji, od oca i djeda, škotskih radikala -  borbu protiv naslijeđenih privilegija i, koliko god to cudno zvucalo,  za prava običnog radnika. Andrew Carnegie je najveći dio svog bogatstva donirao u skladu sa svojom izrekom : Čovjek koji u bogatstvu umire, u sramoti umire !

Nekih 100-injak godina kasnije, na sasvim drugom meredijanu, jedan čovjek također siromašnih korijena, započinje karijeru sitnog trgovca i ni u snu ne pomišlja da će ga prvi veći posao preprodaje Caritasove robe uskoro lansirati u poslovnu, a nešto kasnije i u političku orbitu jedne male, relativno nevažne zemlje. Odrastajući u morlačkom ambijentu, gdje se vrhunac neformalnog obrazovanja svodio na vjeronauk lokalnog svečenika te dječjih priča za laku noć seoske vračare babe Mande, odlasci u središte Općine na mjesni dernek ili pak daleko putovanje u veliki grad na nogometnu utakmicu, doživljavali su se kao trenuci sreće ovog malog O’gorjačića. Tu na svojim prvim putovanjima, ostaje zadivljen dvjema stvarima – betonom koji okružuje život u gradu, te novcem koji tu nesretnu, odmah vidljivu razliku između „građana“ i  neukog i vječito dežurnog krivca – „vlaja“, gotovo pa potpuno briše.

Svoj osjećaj inferiornosti pomalo savladava novcem zarađenim gastarbeiterovanjem u vrijeme mrskog socijalizma, koji većinu njegovih suseljana na njihovu žalost spušta u grad i pretvara u gast-građane, no neraskidiva plemenska ćuvstva stvaraju obavezu posjetiti svoje ognjište barem vikendom te „posadit kapulu i naranit kokoše“. Ne zaboravljaju se i zlata vrijedni savjeti mjesnog svećenika „daj Bogu i on će onda dat tebi“, prevedeno na jezik babe Mande – samo budale rade mukte.

Prvi poslovni uspjesi i stvaranje svog carstva gradi upravo na slijepoj vjeri u rodbinstvo i poslušnost. Svojima treba pomoći; to je i mantra babe Mande – „a kome ćeš učinit ako nećeš svome“ i ujedno ulog u rodijački „Zlu ne tribalo“ d.d.

Napokon se pružila prilika ući u svijet građana na velika vrata : Maybach i jahte donose respekt čak i gradskih struktura. Štoviše, dugo željeno zanimanje profesionalnih ispijača kave i posvuduša je tu. Svoje nesigurnosti u novoj ulozi svuda poželjnog lika, pomalo se oslobađa učestalim vježbanjem pilotiranja na   svojoj jahti, znajući da kao kapetan može  lakše uploviti u kremu grada. U međuvremenu, može se malo i mešetariti, nude mu se kao sigurnom komitentu tereni i parcele „interpolirani“ na raznim bogomdanim mjestima. Neki nisu uopće građevni, nekima su potrebne konzervatorske i ine dozvole za zahvate, no sve je to rješivo. Pametan ulaže na vrijeme, još dok su Gupovi, Pupovi i slični zamarajući i nikome potrebni planovi još u izradi.

Još uvijek se on samim ne osjeća sasvim integriranim u grad, treba mu nešto što će mu imidž trgovca promijeniti u uglednije poduzetničko zanimanje, a to je veliki hotel u samom centru grada. Njega će pretvoriti u svoj vlastiti simbol, a onda i u simbol grada, te ne žali para da ga se dočepa. Naizgled odličan potez.

I mediji su tu kad zatreba. Istinabog, još ga uvijek pomalo posprdno gledaju kao zalutalog u njihov svijet, no ništa zato, siguran je da će doći njegovih 5 minuta.

I došli su ! I to kakvih ! Na vrhu, izabran za gradonačelnika, s namjerom da tu i ostane. Napokon se ostvarilo  proročanstvo babe Mande – viruj u Boga i svoje, jer krv nije voda. Tih „svojih“ najednom se izrodilo mnogo, no srećom je grad dovoljno velik, pa se uvijek može pronaći neko mjesto „za utirat se“. Naslijeđene strukture nećemo dirati, nego ćemo stvoriti paralelne, duple. Penzionerima ćemo podijeliti božićnice, koje će moći potrošiti samo u prijateljskim trgovinama, a ovi će nam poslije kreditirat naše poslove. Gradsku novo(ne)izgrađenu dvoranu ćemo ostaviti nedovršenu, kako bi pomogli najvećem ministarskom poduzeću koje je trebalo dovršiti dotičnu gradnju, a zauzvrat ćemo zamijeniti građevni  teren u glavnom gradu za prikladniji u svom dvorištu, uz naravno dobivenu rentu za dvoranu. Tako da stanovnicima grada možemo ponuditi naizgled jeftiniju gradnju stanova, čiju su cijenu već dijelom platili iz  buđeta tog istog grada….   neke stvari su zaista vječne.

U tijeku pobjedničkog marša na preostale resurse, događa se ipak jedna mala neugodnost; mlađahna studentica koja ga uspijeva osloboditi i posljednjeg preostalog kompleksa – statusa velikog zavodnika, ostaje u blaženom stanju. No iz vlastite kože se ne može, ovu kao i mnogo drugih prijetećih situacija rješava najjačim adutom -novcem. Isplate bivšoj i ulaganje u poduzetništvo nove, su malo poremetile siguran hod ka vrhu, ali bojazni nema – grad je tu na pladnju kao zalog.

Za razliku od gore spomenutog Carnegia, naš trgovčić ne osjeća potrebu za znanjem i obrazovanjem, često u svom pokloničkom društvu uviđa koliko je „pametniji“ od drugih. Mjerila su tu vrlo konkretna; vrijediš koliko imaš, a ono što nemaš možeš kupiti. „J….. školu tih telektualaca“, koja „da išta vridi, bi im donila mrvu novaca“ riječi su koje u društvu bivšeg rezidenta španjolske ovisničke komune voli često ponavljati. Česta posjeta kockarnicama u sitnim satima ga oslobađa stresa, a u pravilu i viška novca.

Nelikvidnost i dugovi najednom postaju noćna mora, a preko dana ga muče ambiciozni navijači lokalnog nogometnog kluba i aktivisti koji bi branili gradnju u Park šumi. I jedni i drugi nikako da shvate da je on, gradonačelnik izabran voljom naroda u stvari tu da prvo pomogne sam sebi, a „unda će se nać vrimena i za rodbinu i prijatelje“. Ostali moraju čekat nove izbore.

„Kako ne razume da ovo nije Amerika di će kauboj na konju stavit taklju i reć ovo je moje ?“. I stvarno ovo nije Amerika, čak ni Amerika iz vremena Carnegia u kojoj su se privatni tereni pretvarali u javne, svima dostupne parkove, za novac i čast bogatih magnata. Ovdje je obrnut slučaj, javni prostori postaju privatni, javna služba služi privatnim interesima, volonteri su budale koje rade mukte, gradu nisu potrebni parkovi jer je beton religija konvertiranih građana, blagoslovi se kupuju nedjeljnim lemozinama u rodnom mjestu, gradske poslove velike i male dobijaju 23-godišnjaci iz vlastitog plemena ili dvorišta, podobni arhitekti ostvaruju svoje snove u zaštićenim područjima, konzervatori okreću glave od pravila svoje struke, ministarstva mijenjaju svoja neobavezujuća mišljenja kao na vjetru, politički uhljebi štite svoja Hudinijevska načela kako se ispetljati iz vlastitog izmeta i ostati čist……., a moral ?

Pitajte babu Mandu, ona će vam sve reć.

Boran Vrandečić

 

 

Prof. Ivo Babić: O kulturnoj baštini

O kulturnoj  baštini, već zbog njene  naravi kao heterogenog  skupa dragocjenih  materijalnih i nematerijalnih dobara, moralo bi  brinuti  cijelo društvo . Kulturna baština  je najsadržajniji dio čovjekove okoline shvaćene u najširem, antropološkom smislu. Zaštita kulturnih dobara tijesno je povezana sa zaštitom prirodne baštine. Zbog toga  je potrebno razviti cijeli niz mehanizama koji bi omogućili da bi što širi krugovi društva, od škola pa na dalje , bili  uključeni u  čuvanje i održavanje kulturne i prirodne baštine.  Naravno najveća uloga u zaštiti kulturnih i prirodnih dobara s razlogom je povjerena zato nadležnim  konzervatorskim  službama . No,i  državnoj službi koja  se brine o  zaštiti prirodne i kulturne baštine potrebna je najšira potpora društva, od one materijalne  pa do one političke shvaćene u najširem smislu tog pojma. Službi zašite kulturnih i prirodnih dobara mogu pomoći udruge civilnog društva ali i  stručna udruženja poput  Društva historičara umjetnosti i Društva arhitekata . Civilne udruge imaju među svojim članstvom stručnjake različitih profila  od pravnika i ekonomista  pa do znanstvenika  i inženjera raznih profila . Službi ponajviše mogu pomoći udruge koje imaju za cilj zaštitu kulturne baštine i čovjekove  okoline poput društava Marjan i Sunca. One među ostalim šire do najširih krugova svijest o važnosti baštine i o potrebi  njenog čuvanja i unapređenja. Stoga je potrebno uspostaviti   suradnju između  civilnog društva i državnog aparata zaštite spomenika. Ti vidovi suradnje mogu biti raznovrsni. Na prvom mjestu treba omogućiti što širi uvid društva u rad službe zaštite. Udruge civilnog društva trebaju insistirati da  ih se periodično,prema utvrđenim  vremenskim terminima, informira i konzultira o najvažnijoj problematici od općeg interesa, kao što su to primjerice prostorni planovi. Vidove suradnje i mehanizme i uključivanja udruga  civilnog  društva  moguće je  realizirati  pravnim mehanizmima, poput osnivanja  mješovitih komisija na općinskoj i županijskoj razini.  Takva suradnja  pridonijela bi  društvenoj sinergiji i  korištenju intelektualnih i znanstvenih potencijala grada i županije.  Javnost rada službe zaštite, bio bi omogućen kroz mehanizme  suradnje s civilnim društvom , također bi pridonijeli onemogućavanju  eventualnih sukoba interesa  na štetu općeg dobra.