Monthly Archives: Studeni 2012

PRIMJEDBE NA PREDLOŽENI PLAN UPRAVLJANJA POVIJESNOM JEZGROM SPLITA. – MOGUĆNOST PROGLAŠENJA SPLITA GRADOM KULTURE . – PRIJEDLOG NATJECANJA ZA SREDSTVA ZA OTKUP I ISELJENJE KRITIČNIH ZGRADA I STANOVA U STAROM DIJELU SPLITA.

Na temelju upoznavanja: a) dokumenta zaštite „Povijesnog kompleksa Splita s Dioklecijanovom palačom“, Konvencijom o zaštiti Svjetskog kulturnog i prirodnog naslijeđa 1979. godine, b) objašnjenja o toj zaštiti 2007. godine, c) elaborata Giore i Shahara Solara „Grad Split. Plan upravljanja povijesnom jezgrom (Podrumi Dioklecijanove palače)“ 2008. i 2009. godine i c) kritike toga plana skupine Splićana 2011. godine, želim, kao stručnjak koji se već šezdeset godina javno bavi spomeničkim (posebno urbanističkim) problemima Splita i kao Splićanin koji vrednuje i voli ovaj umnogome jedinstveni grad, izraziti svoje mišljenje o vrednovanju i očuvanju staroga Splita, ujedno stanovite kritike na postojeći Plan upravljanja povijesnom jezgrom Splita i Podrumima Dioklecijanove palače i neke sugestije za rješavanje temeljnih problema.

U razdoblju 1945.-1990. učinjene su goleme štete na Dioklecijanovoj palači i na starom Splitu (Lazaret, Fontana, Sustipansko groblje, Peristil, jugoistočna četvrt Palače, neprimjerene gradnje i intervencije u starom Splitu, gradnje i dogradnje modernih oblika i materijala, Papalićeva palača, rušenje bedema i dr.). Sve je radove na Palači i u starom gradu obavljao samo Urbanistički zavod (uz podređeni mu Gradski zavod za zaštitu spomenika), bez sudjelovanja Konzervatorskog zavoda, Arheološkog muzeja, Muzeja grada Splita i ostalih stručnjaka u gradu i u zemlji. Takav se sustav nedovoljne stručne suradnje nastavio i u novije doba, čak i nakon upisivanja Dioklecijanove palače i staroga grada u popis svjetske kulturne baštine.

*

            U dokumentu o stanju očuvanja svjetske baštine u Europi, u poglavlju CROATIA. Historical Complex of Split with the palace of Diocletian (na internetu), uz opis zaštićenog kompleksa istaknuti su i neki dosadašnji nedostaci: primjena plana morala je započeti 01. 2007.; stručne službe moraju biti znanstvene ustanove: Konzervatorski odjel…, Muzejske restauratorske radionice: Arheološki institut, Muzej grada Splita, Muzej hrvatskih arheoloških spomenika; praksa radionica Konzervatorskog odjela, Umjetničke akademije u Splitu. Na stanje konzervacije utječu konzervatorske intervencije, dok su ljudski pritisci: pritisci izgradnje, posjetitelja i turizma. „Ne postoji formalni program nadzora.“ Navodi se da je program revitalizacije u povijesnoj jezgri grada trenutno u izradi – što mi nije poznato.

Napominjem da nepoštivanje preuzetih obveza može imati za posljedicu ukidanje zaštite UNESCO-a Dioklecijanove palače i staroga dijela Splita.

*

Općina je naručila „Plan upravljanja povijesnom jezgrom“ u Giore i Shahara Solar, koji su je načinili 2009. godine. Stručni suradnik plana bio je Goran Nikšić – voditelj Odsjeka za gradsku jezgru.

Navedeni plan dovoljno je detaljan i u osnovnim postavkama koristan, ali je više primjer solidnog stručnog, gotovo školskog, programa nego u cjelini korisnog provedbenog plana za tako značajan i kompleksan spomenik kao što je stari Split sa svjetskim spomenikom Dioklecijanovom palačom. On zadovoljava više teoretski nego praktično.

Solarov plan općenito navodi kulturne vrijednosti Splita, naglašavajući da se radi o živom gradu, a ne o arheološkom lokalitetu. Spominje pozitivne, ali i negativne posljedice turizma; probleme stanovnika staroga grada, interes ili neinteres samih građana za probleme staroga grada. Naglašava da bi važnu ulogu pri tome morala imati Država, tj. Ministarstvo, kao potpisnik Konvencije. On spominje bivše i postojeće sukobe konzervatora i arheologa (ali ne spominje dosadašnje kritike ne samo arheologa, već i konzervatora). On teoretski navodi da u izradi Plana mora sudjelovati javnost. Mora postojati podjela odgovornosti grada i države, ali i vlasnika i korisnika nekretnina. U vezi s turizmom navodi da nije korisno mnoštvo, već mogućnost prihvatnih kapaciteta. Preporuča razvoj malih hotela u povijesnoj jezgri (ne predviđajući i moguće kritične posljedice toga).

Preporuča ustrojstvo konzervatorske službe s nadzorom gradskih konzervatora i države za stari grad.

Naglašava korist od spomeničke rente i ulogu vlasnika nakretnina.

Izričito navodi: „Sukobi se mogu umanjiti kroz sudjelovanje javnosti, dobro planiranje, upravljanje i edukaciju.“

Obrazlažući akcijski plan kritičan je njegov stav: „Projekti koje izvodi privatni sektor (na primjer nova gradnja u jugoistočnom sektoru) mogu imati javni natječaj, a relevantne vlasti pripremanja detaljne planove, jasne smjernice i propise.“

Jednako je kritičan njegov savjet daljnjeg zakrivanja pogleda na Palaču s juga, još opasnijom izgradnjom od današnje: „Potaknuti projekt na lokaciji starih Lazareta, uključujući i zgradu Lučke kapetanije i kasnije građevine. Razmisliti o mješovitoj namjeni ureda – hotela – informacijskog centra – restorana.“

Predlaže revidirati i završiti izvedbu Rive, korištenje Prokurativa.

Preporuča: „Pripremiti plan sudjelovanja javnosti i primijeniti ga tako da postane dio procedure donošenja odluka.“ On, dakle, svoj plan ne smatra završnim i konačno izvedivim!

U opširnom nabrajanju Materijalnih elemenata zaštite ima mnoštvo korisnih savjeta, ali često više teoretske nego praktične naravi.

Grupa stručnjaka i građana opravdano je reagirala na jednostranu narudžbu plana, na autora stranca koji ne poznaje suštinske probleme grada Splita, na potrebu zajedničke izrade plana više stručnjaka i odgovarajućih ustanova, na netransparentnost plana i nemogućnost raspravljanja širega građanstva i stručnjaka, na tretiranje staroga grada gotovo isključivo kao spomenika, a ne i kao sadržaja života, rada, kulture i zavičajnog sadržaja, na potrebu poboljšanja života u starome gradu, na daljnjem znanstvenom istraživanju i boljem informiranju građana.

U svakom slučaju obrazložene prijedbe i kritike grupe potpisnika potrebno je uvažiti i uključiti u Plan upravljanja povijesnom jezgrom.

Osobno smatram da Grad Split nije smio naručiti izradu Plana upravljanja povijesnom jezgrom u jednog stručnjaka, pogotovo ne u stranca koji sam nije mogao imati dovoljan uvid u sve bitne povijesne, kulturne i suvremene životne probleme staroga Splita. Uvjeren sam da to nije moguće ni jednom samom našem stručnjaku, nego bi u tome moralo sudjelovati radno tijelo sastavljeno od urbanista, povjesničara, arhitekata, povjesničara kulture, arheologa, sociologa, pa i nekih starijih iskusnih Splićana koji su životom i radom dokazali da im je sadašnjost i budućnost staroga Splita na srcu. Potrebna je i suradnja stručnih republičkih tijela, koji čak i sudjeluju u financiranju i u nadzoru takvih istaknutih pothvata. Nužna je i obvezna suradnja stručno i sadržajno nadležnih gradski ustanova, poput Konzevatorskog zavoda, Arheološkog muzeja, Muzeja grada Splita.

Najnužnija je – administrativno i kulturno – i daljnja suradnja šire javnosti grada i javno objavljivanje projekta, ali ne, kao u ovom slučaju, na internetu, s mogućnošću primjedaba i kritika opet putem interneta. U kulturnom svijetu to se obavlja javnim, građanima pristupačnim – izložbama, informativnim publikacijama i mogućnostima savjeta, primjedaba, pa i kritika i ostalih stručnjaka, ali i širih dobronamjernih građana.

Štetno je izolirano biranje izvodilaca. Usko stručna ocjena planova (od samih arhitekata i političko-upravnih djelatnika) pokazala je katastrofalne rezultate na obnovi splitske rive, kojom je obnovom grad Split zauvijek izigubio jedan od svojih najistaknutijih i najprepoznatljivijih urbanih spomenika.

Slično je postupljeno i s obnovljenim gradskim parkom, tim hladnim, odbojnim i nefunkcionalnim ostvarenjem.

Politka, ambicije pojedinih izvoditelja, a i materijalni interesi, rađat će i dalje u Splitu lošim rezultatima, negirajući i oduzimajući Splitu one povijesne i kulturne vrijednosti koje smo nasljedstvom (a ne našim zaslugama) dobili.

*

            Osobno smatram da bi Split mogao pružiti sve uvjete za proglašenje europskog Grada kulture. Budući da se prijedlozi i pripreme  moraju obaviti i desetak godina ranije, to bi se već sada moglo promišljati o toj mogućnosti kojom bi Split mnogo dobio na općem ugledu u svijetu, na daljnjem razvitku, posebno na kulturnom polju, ali i na ekonomskom i turističkom napretku.

Dioklecijanova je palača jedinstvena antička relativno sačuvana građevina u svijetu, danas ipak nedovoljno ocjenjivana i propagirana. Na njezinom proučavanju moralo bi se sustavno učiniti još mnogo.

Stari je Split jedinstveni primjer srednjovjekovnog grada razvijenog unutar zidina antičke palače, što predstavlja još nedovoljno vrednovani, oglašeni, održavani i prezentirani slučaj. Pozitivniji pristup i doživljaj tog starog grada, danas zakrčenog i nagrđenog neprikladnim suvremenim intervencijama, privrednim i ugostiteljskim sadržajima (kafićima na uličicama i u okviru antičkih spomeničkih ambijenata), odbojnim stanovništvom često najnižeg životnog standarda, moderniziranim prizemnim prostorima a zapuštenim katnim i sl., podigao bi na višu razinu te gradske ambijente i omogućio bi pogodniji pristup i doživljaj posjetiocima Splita, što se danas iz navedenih razloga izbjegava.

Split se može pohvaliti bogatom i vrlo zanimljivom prošlošću, od antičke civilizacije, one srednjovjekovne i novovjekovne. U široj javnosti, a pogotovo stranoj, nije upoznat jedinstveni demokratski sistem, temeljen na višestoljetnom gradskom Statutu, dok u ostalim feudalističkim zemljama Europe nije bio poznat.

Split može istaknuti stvaraoce na znanstvenom, književnom i umjetničkom polju, koji su stekli ugled u svjetskoj povijesti, poput Marka Mrulića, Markantuna Dominisa, Jurja Dalmatinca, Ivana Meštrovića i drugih.

Splitsko Sveučilište, sa suvremenom Nacionalnom i sveučilišnom knjižnicom, steklo je široki nacionalni ugled.

Dvomilenijska povijest Splita obrađena je kao ona malo kojega grada (G. Novak: Povijest Splita I-III),

Valja istaknuti da je Split i grad vrlo razvijenog športa i da su splitski natjecatelji desetljećima pobjednici na brojnim europskim, svjetskim i olimpijskim natjecanjima. Osim olimpijskog stadiona Split ima i veliku športsku dvoranu (Arenu).

Uža okolica Splita, od parka-brda Marjana do okolne obale i otoka jedinstvene je privlačne prirodne ljepote. Ta okolica pruža daljnje urbanističke i kulturne doživljaje mjestima Solinom, Klisom, Trogirom, Omišom.

Toliko mnoštvo pozitivnih kulturnih elemenata rijetko se može naći i u istaknutijim europskim gradovima.

Međutim, u slučaju odluke natjecanja za proglašenje Splita Gradom kulture mora grad tijekom narednih godina, do samog proglašenja, obaviti i znatna kulturna i urbanistička poboljšanja, a za neka od njih mogla bi se dobiti i sredstva Europske zajednice.

Potrebno je sređivanje gotovo kaotičnog stanja života i privređivanja u starom dijelu grada discipliniranjem privrednih sadržaja, višim stupnjem života stanovnika, boljom kulturnom propagandom i sl.

Splitu je nužno ljetno kazalište, manje dramsko kazalište, koncertna dvorana, izložbeni paviljon ili prikladne prostorije, dom kulture (ili mladeži), uređenje cijele obale u skladu s kulturnom tradicijom i naglašenim pomorskim značajem grada.

Split je gotovo jedinstveni primjer stoljetnog suživota urbanih građana i ruralnih pučana. I jedni i drugi obiluju specifičnom tradicijom običaja i folklora, pjesme, plesa i dr.

Sve su to pozitivni elementi, usredotočeni u jednom nevelikom gradu, prikladni za natjecanje naziva Grada kulture, koji status donosi i vrlo mnoge daljnje kulturne i privredne pogodnosti.

*

            Posebni značaj i povijesno-kulturna i urbanistička vrednota Splita je u jedinstvenoj simbiozi reprezentativne goleme carske palače i razvitka grada u njoj. Takvi primjeri u svijetu jedva da postoje, a neki koji su postojali uništeni su.

Međutim, stambeni životni stupanj današnjeg žiteljstva unutar zidina Palače krajnje je oskudan i kritičan. Mnoge stare, često srednjovjekovne, zgrade unutar Palače naseljene su žiteljima najnižeg ekonomskog standarda. Vlasnici tih zgrada, Općina, a najviše privatni, ne poduzimaju ništa za podizanje tog životnog standarda i sprječavanje daljnjeg uništavanja tih zgrada i prostora.

Dok se u prizemnim prostorima pretjeruje u opremi i pomodnim efektima, neprikladnima starome gradu, na gornjim katovima živi se u poluruševnim stanovima, često s oskudnom opskrbom sanitarija i sl. U posljednjih pedeset godina vrlo se malo učinilo na poboljšanju toga stanja, osim što je snimljen cijeli stari dio grada i, nedovoljno potanko, obavljene su analize stanja zgrada i života u njima.

Dvije su djelatnosti nužne želi li se riješiti kritično i odbojno stanje staroga dijela grada unutar zidina Dioklecijanove palače.

Prvo i najvažnije: posvetiti svu pažnju životu i standardu stanovnika gornjih katova tih zgrada. Prepreku predstavljaju pomanjkanje sredstava (i nedovoljno korištenje spomeničke rente) te privatno vlasništo dijela tih zgrada i nerješavanje preseljenja po zgrade kritičnog stanovništva u nove dijelove grada. Iseljenjem kritičnog dijela tog stanovništva i osiguranjem potrebnih sredstava moglo bi se prići saniranju, popravcima i doličnoj opremi stambenog prostora zgrada. One bi se zatim mogle naseliti (najmom ili otkupima s prikladnim pogodnostima) kulturnijim slojevima građanstva, naročito umirovljenicima, umjetnicima, obrtnicima, koji bi posljednji u njima mogli imati i svoje radionice i atelijere, kao i prodajne prizemne prostorije. (Tako se radilo u napuštenim starim četvrtima nekih američkih gradova, gdje su sami useljenici sudjelovali u opremi napuštenog stambenog prostora).

Drugi su problem današnji lokali u prizemnim prostorima tih zgrada i pred njima. Do pred nekoliko desetljeća ti su prizemni prostori bili odbojna i zapuštena skladišta ili spavaonice najsiromašnijeg sloja doseljavanih radnika.

Danas se stanje promijenilo time što su ti prostori standardom i ugledom veoma unaprijeđeni i u tom pogledu privlačni a ne odbojni. Međutim, nije se vodilo računa o tome da su nove, moderne i modernističke, suvremene obnove uništile povijesni biljeg samih zgrada i čitavih ambijenata tog jedinstvenog starog grada, koji je nekada imao prevladavajuće srednjovjekovno obilježje.

Novi prostori su prvo uklonili sva stara vrata prizemnih prostora. Osamdesetih sam godina fotografirao za Muzej grada oko trideset starih drvenih vratnica prizemnih prostorija, iz devetnaestog, a nekoliko i iz osamnaestog stoljeća. Danas ne postoje više ni jedna od njih, zamijenila su ih ostakljena vrata, usto i osiguranje željeznim rešetkama pomodnih kitnjastih oblika, s prostorima jakog osvjetljenja. Sadržaji tih prizemnih prostora isključivo su kafići i prodavaonice suvenira. Kafići su usto zauzeli ne samo šire prostore pred njima, već i najuže uličice, pa i antičke ambijente (Peristil, Željezna vrata) i ispunili ih stolovima, stolicama i klupama i tako potpuno uništili specifični povijesni urbani ambijent staroga grada. (U Veneciji, s mnogo življim i kritičnijim turističkim prometom, žrtvovan je prednji dio grada turističkoj privredi, ostakljenim i živo osvijetljenim trgovinama i izlozima, ali je sav ostali dio grada u potpunosti sačuvao izvorni pečat, bez novih ostakljenih i osvijetljenih dućana i mnoštva restorana i kafića).

Međutim, povijesnom dijelu Splita prijeti i jedna druga opasnost, koja je već ugrozila Dubrovnik: da stare povijesne stambene zgrade pokupuju imućni stranci, privučeni obilježjem Dioklecijanove palače i naselja bez automobilskog prometa, zgrade u kojima će uglavnom boraviti dijelom ljeta, a veći će dio godine  one biti nenaseljene, sa zatvorenim prozorskim kapcima. U starom Dubrovniku već živi vrlo malo Dubrovčana i njegove su ulice i trgovi izvan turističke sezone sablasno mrtvi. Osim toga će novi bogati stanari zahtijevati i vrhunski stambeni luksuz, što će se morati negativno odraziti i na sam vanjski izgled građevina. Već danas u najstarijem dijelu Splita, unutar zidina Dioklecijanove palače – usprkos efektnim prizemnim lokalima – malo žive urbanizirani Splićani, a više siromašni ruralni doseljenici.

Stari Split, pežorativno nazivan get, ljeti će biti zakrčen povorkama stranih turista s cruisera, a u drugo doba godine bit će tužno i sablasno pust i odbojan.

Rješenje tog  problema, kojemu se uopće ne pristupa, vidim jedino u izlazu da Općina otkupi zgrade unutar zidina Palače, koje su u privatnom vlasništvu; da iz tih i onih u vlasništvu Općine iseli stanare; da zgrade i stanove u njima sanira i dotjera povijesno i humano i da ih naseli, iznajmljivanjem ili pogodnim prodajama, građanima koji će u njima rado živjeti, a neki i djelovati, privučeni središtem grada i uličicama bez suvremenog bučnog prometa.

Potrebna su značajna novčana sredstva za stanove u novim četvrtima za današnje nepoćudne žitelje, kao i za sanaciju i dolično dotjerivanje starih i uglavnom vrlo trošnih kuća, sredstva koja ne vidimo ni u skoroj ni u daljoj budućnosti, ni u gradskom ni u državnom proračunu.

Stoga mislim – navodeći sve kulturne spomeničke značajke ne samo Dioklecijanove palače, već i gradskog života u njoj – da se Općina obrati Europskoj zajednici za znatna nepovratna sredstva, uz detaljna uvjerljiva objašnjenja.

Poznato nam je da je veći dio mogućih sredstava hrvatskim korisnicima ostao neiskorišten zbog pomanjkanja ispravnih i potpunih podataka u molbama, a da su privredni i drugi molitelji s ispravnim i potpunim zamolbama dobili i koristili – često nepovratno – znatna sredstva.

Kad bi stručna skupina konzervatora, privrednika, sociologa i sl. izradila potrebnu i ispravnu dokumentaciju za zamolbu, vjerujem da postoji mogućnost dobijanja tih znatnih sredstava od EU.

Ne poduzme li se ništa, budućnost staroga grada unutar zidina Dioklecijanove palače je kritična, a to se konačno može negativno odraziti i na samoj zaštiti Palače kao svjetskog spomenika kulture.

Prof. dr. sc. Duško Kečkemet

JAVNO PRIOPĆENJE KULTURNOG VIJEĆA GRADA TROGIRA O POSTAVLJANJU SPOMENIKA PRED KATEDRALOM

U Slobodnoj Dalmaciji od 5. studenog u članku pod neobičnim naslovom Trogirski Krist stiže pred katedralu vidjeli smo prvi put na fotografiji spomenik  koji je postavljen pred zapadnim pročeljem Trogirske katedrale, na malom trgu zvanom Cimatorij. Mi dolje potpisani članovi Kulturnog vijeća grada Trogira tražili smo višekratno od nadležnih općinskih službi da se Kulturno vijeće, ali i građani  informiraju što se zapravo radi na Cimatoriju. Naime, kružili su glasovi da se tamo postavlja kip jer su se vršila  iskapanja unutar ograđenog prostora u koji se nije moglo ni priviriti. Prema riječima općinskih službenika bilo nam je kazano da se ti radovi izvode bez pitanja suglasnosti nadležnih općinskih služba. Zadnja informacija koju nam je iznio nadležni općinski službenik bila je da je dobio od Konzervatorskog ureda u Trogiru telefonski odgovor kako se tek privremeno(?!) postavlja spomenik. Sada, međutim, konačno svojim očima možemo vidjeti o čemu se zapravo  radi. Dužni smo s reagirati obzirom na naše članstvo u Vijeću.

 

Dakle, na Cimatoriju je postavljen  na novom stupu i novom kapitelu betonski odljev kipa koji predstavlja Krista s  dva mala anđela. Originalni kip po kojem je izrađena betonska  kopija dugo je  stajao na Trogirskom groblju van grada, potom pohranjen u Lapidariju Muzeja grada Trogira, odakle je, zajedno s drugim umjetninama odnesen na izložbu  u crkvu sv. Ivana Krstitelja odakle  više nikad nije vraćen u Muzej. Nije poznato gdje je taj kip izvorno stajao, no bio je dugo zabačen i zapušten kao i mnogi drugi crkveni spomenici. O autorstvu tog kipa iz druge polovine XV. stoljeća postoje različita mišljenja pa se pripisuje Nikoli Firentincu ili pak njegovoj radionici.

Kako smo informirani razlog postavljanja novog spomenika (novi stup, novi kapitel, nova baza i betonski odljev starog kipa) jest slobodna interpretacija jednog podatka kojeg donosi Ivan Lucić  1683. godine u svojoj knjizi Memorie istoriche di Tragurio ora deto Trav (Povijesna svjedočanstva o Trogiru). On među ostalim piše i o Cimatoriju (naziv od talijanske riječi cimiterio- groblje ). Tamo je, kako navodi bilo 1308.  godine uređeno  novo groblje.

 

Na groblju se, piše Lucić, nalazio mramorni stup na kojem je stajao kip s prikazom  Spasitelja (Salvatore). No, taj je stup uklonjen u njegovo doba, sredinom XVII. stoljeća za gradnju i ukrašavanje novog oltara- grobnice sv.Ivana Trogirskog, u kapeli, u katedrali, kad se s raznih mjesta pribavljahu komadi mramora, grobne ploče i stupovi. Nakon što je ovaj spomenik (kip Spasitelja na stupu)uklonjen na njegovo mjesto  bio je sagrađen  mali oltar. Od oltara nije ostalo traga, niti se zna  gdje je stajao. Zbog korektnosti treba donijeti cijeli navod, zapravo tek jednu rečenicu u svezi gradnje novog oltara u kapeli sv. Ivana: Pregrada menze i njezina ploča s pregradom podnožja za svijećnjake bijaše jedan mramorni stup koji je stajao na novom crkvištu ispod Spasiteljeva kipa koji je tada bio uklonjen i ondje podignut oltar koji se još vidi.

 

Dakle, do početka XVII. stoljeća zaista je na Cimatoriju stajao jedan kip Spasitelja. No, iz oskudnih podataka koje donosi Lucić  ne znamo točno gdje je kip stajao niti se  može sa sigurnošću utvrditi da je to baš ovaj sačuvani kip Krista s anđelima čiji se betonski odljev postavlja. Nije poznata visina stupa ni oblik kapitela, jedino prema vjerodostojnom Luciću zna se da je stup bio od mramora. Iz Lucićeva pisanja ne može se također zaključiti vrijeme kad je kip Spasitelja na stupu bio postavljen: da li je to bilo prvih godina XIV. stoljeća kad je groblje uređeno ili možda kasnije. Malo je zbunjujuće ako  su kip i stup bili postavljeni u drugoj polovini XV. stoljeća u doba Nikole Firentinca da bi nakon manje od 150 godina kip bio uklonjen a mramorni stup uništen za nove potrebe.

 

Na Cimatoriju  je upravo postavljen kameni a ne mramorni stup. Dimenzije tog novog stupa su sasvim proizvoljne. Izmišljena je njegova baza kao i kapitel u kvazi renesansnom stilu. Po svojim omjerima,velikom širinom a  malom visinom, novopostavljeni stup  veoma je nezgrapan.

 

Kip čiji je betonski odljev postavljen na stupu vjerojatno nije bio koncipiran za slobodno stajanje u prostoru. Naime, koncipiran je frontalno, za promatranje tek  s jedne- prednje  strane. Pozadina, leđa su sumarno izvedena  tako da kip kao cjelina djeluje plošno. Iz toga se može zaključiti da je kip bio zamišljen  tako da je morao stajati uza zid. Na to upućuju  i rupe – utori  na njegovim leđima u koje su bile umetnute željezne šipke koje su ga pridržavale uz zid. Baza kipa nije uobičajenog kružnog oblika u tlocrtu već je poput spljoštene elipse. To  je također naznaka da kip izvorno nije stajao na kapitelu  stupa već pričvršćen uz neki zid. Tako na novom stupu s okruglim kapitelom stoji elipsoidna, spljoštena  baza kipa, što je neuobičajeno. Kipovi se inače postavljaju na stupovima višekratno dužim od visine kipova. Postavljen stup je premalen za visinu kipa tako da nisu u adekvatnom omjeru.

 

Ovaj novi spomenik svojom masivnošću ne uklapa se u intimni prostor  Cimatorija. Smanjio je ne samo vizualne već i stvarne, fizičke omjere i hijerarhije Cimatorija. Zaklonio je pogled na portal katedrale, na reljefe majstora Radovana kojima je okrenuo leđa. Zakrilio je također s druge strane i pogled na palaču Ćipiko.  Postavljen je prednjom stranom blizu stepeništa Cimatorija tako ostavlja dojam kao da  će pasti ili kao da se sprema sići na ulicu. Među burnim reakcijama građanstva čuje se kako se na Cimatoriju više neće  moći održavati kulturne manifestacije.

 

Kako je kip koncipiran tako da se doživljava s njegove prednje strane stoga, gledan  s  trga, sužava se  u nečitku, usku siluetu. Inače,  originalni kip  po kojem je izrađen betonski odljev ne ubraja se među najuspjelija djela Nikole Firentinca ili pak njegove radionice. U stručnoj literaturi čak postoje mišljenja da se radilo o neuspjelom,odbačenom djelu, koje je izvorno trebalo stajati u kapeli sv.Ivana u katedrali.

 

Prije odluke o postavljanju ovog spomenika, po svojoj naravi ni starog ni novog, trebalo je održati javne rasprave na  kojima se trebalo čuti mišljenje javnosti, ali i stručnjaka, pozvanih  komisija iz zemlje, ali i svijeta. To nisu tek zahtjevi suvremenog civilnog društva. U srednjem vijeku, tijekom stoljeća trogirska općina izabrala bi  svog operarija – skrbnika, podložnom reizboru, koji je zajedno s drugim sugrađanima određivao  i kontrolirao kako se troše sredstva za opremu i gradnju katedrale. Međutim pri izradi  ovog novog betonsko – kamenog, u biti izmišljenog spomenika  bila je ignorirana cjelokupna javnost. Očito,  nemoćni smo svjedoci civilizacijske regresije.

 

Ovim putem iznosimo jedan prijedlog. Ako su kip (kopija, odljev) i novi stup zaista tek  privremeno, pokusno postavljeni, kako je telefonski  obavijestila nadležna osoba iz Konzervatorskog ureda, bilo bi dobro da se  premjeste na Trogirsko groblje van grada, tamo gdje je originalni (kameni) kip stajao desetljećima. Stup i kopija- odljev kipa bili bi sasvim primjereni svojim dimenzijama i semantikom Trogirskom groblju.

 

 

 

Članovi Kulturnog vijeća grada Trogira:

 

1.prof. dr.Nikola Buble, Predsjednik Kulturnog vijeća, raniji dekan Umjetničke akademije u Splitu

2.prof.mr. Jerolim Ostojić, raniji gradonačelnik Trogira

3.prof. dr.Ivo Babić, raniji rektor Sveučilišta u Splitu

4.redovni prof. Matko Mijić, Umjetnička akademija u Splitu

5. prof. Dunja Babić, znanstveni novak

PREDAVANJE / TRIBINA – „CONTARINI – OD BEDEMA DO KRNJEG ZUBA“ U organizaciji GRAĐANSKE INICIJATIVE SPLIT , održano 05.11.2012. u POUS „Zlatna vrata“ Moderator Boran Vrandečić, gost predavač dipl. ing. Mario Rovan

-          izvatci sa tribine

Prostor Bedema Contarini, višegodišnje zapostavljan i zapušten prvenstveno od nadležnih institucija koje su se trebale brinuti o ovom važnom kulturnom dobru unutar granica gradske jezgre pod zaštitom UNESCO-a, već duže vrijeme bio je u fokusu investitora koji bi u njegovom sklopu i oko njega vrlo rado nešto gradili. Pratili smo očito orkestriranu medijsku pripremu nadolazećih promjena……