Ivo Babić: Povijesne jezgre dalmatinskih gradova i njihova sudbina

Universitas, srpanj 2011.

Ako se ne odupremo pravovremeno, teško da ćemo se obraniti od neokolonijalističkih nasrtaja i rasprodaje nacionalnih bogatstava što će izmijeniti kulturni identitet u duhovnom i materijalnom aspektu.

Ideja golfskih terena očituje moralne domete naših planera i političara čija briga za opće ima opseg golfske loptice.

Bitan je doprinos profesora  Milana Preloga  njegov kulturološki pristup prostornoj problematici. U interpretaciji gradova on  koristi široki referencijalni okvir tako da  fenomene sagledava polidimenzionalno. Njegov metodološki prinos također je  inzistiranje na egzaktnoj dokumentarizaciji i inventarizaciji, kao preduvjet racionalnog  gospodarenja. Profesor Prelog  je bio inicijator  izrade arhitektonske dokumentacije povijesne jezgre Dubrovnika koja je bila praćena i tekstualnim opisom svakog pojedinačnog zdanja. Nemale su i  njegove zasluge za projekt južni Jadran tako da je u urbanističkim planovima našla svoje mjesto i takozvana spomenička dionica. Kao njegov davni student posvećujem mu ovaj rad skromnih prinosa u kojem sam sebe ponavljam do banalnosti.

Percepcija problema

U pristupima povijesnim cjelinama i  pojedinačnim spomenicima još uvijek  nije u potpunosti prevladan  usko filološki interes koji se iscrpljuje u pitanjima datacije, stilskih detalja ili pak otkrivanje imena zidara  tako da  u intelektualnom smislu jedva  nadilazi filatelističku razinu. Pogledi  ponekih historičara umjetnosti i konzervatora  se najčešće  zaustavljaju na pročeljima zgrada zanemarujući funkcije kako pojedinačnih spomenika tako i spomeničkih cjelina. Takav je pristup, dakako sasvim ograničen  i stoga sasvim neefikasan za rehabilitaciju naseobinskih  cjelina i povijesnih krajolika.

Estetski aspekti  moguće su epifenomeni. Naime, pojedina zdanja i naselja nastala su zbog stanovanja, gospodarskih, religijskih i simboličkih funkcija i cijelog niza drugih razloga i to unutar zadanih  prostornih okvira  s njihovim fizičkim, posebno ekološkim determinantama.  U konzervatorskom  pristupu najčešće se ne postavljaju pitanja niti se nude rješenja konkretne naravi  o širem prostornom okviru,o kvaliteti života u povijesnim ambijentima, o komunalnoj infrastrukturi…

Konzervatorska djelatnost svodi se uglavnom na sistem zabrana koje se ionako ne poštuju. One tek zagorčavaju život stanovništvu u napuštenim povijesnim jezgrama namećući im nerijetko i „ovlaštene“ projektante i izvođače radova. Prekoračuje  se također ovlasti onih koji izdaju dozvole tako da ti isti (konzervatori) ili njihovi klijenti postaju projektanti. [1] Poznat nam je recentni slučaj da je jedan ugledni vlasnik poslovnog prostora  na Peristilu u Splitu preminuo od srčanog udara kojeg je doživio  uzrujavši se zbog konzervatorskih zahtjeva. Stanovništvo u zaštićenim, povijesnim naseljima  treba pomagati. Zaštićene povijesne jezgre moralo bi se  rehabilitirati različitim vrstama podrške, uključujući dakako i one ekonomske.

Prebivanje u povijesnim ambijentima

Povijesne jezgre dalmatinskih gradova i ruralnih naselja u potpunoj su krizi. One gube svoju prvenstvenu funkciju, a to je stanovanje. Žitelja je sve manje. U povijesnoj jezgri Dubrovnika živi ih još nekoliko stotina. Građanstvo u doslovnom smislu, ono koje živi sa svojim gradom, ono koje prenosi urbanu memoriju i kolektivni duh je najvrjedniji urbani supstrat. To živo tkivo zamire i nestaje tako da se cijele četvrti  pretvaraju u šuplje kulise. Socijalistička/komunistička revolucija  također je pridonijela rastakanju zatečenog društvenog  tkiva. Iz manjih gradova iselile su tanke urbane elite koje su se s razlogom osjećale  ustrašenima i ugroženima. S revolucijom se u prazne konfiscirane i nacionalizirane kuće naselio seoski  lumpenproletarijat koji se s vremenom  uspio urbanizirati, no i taj sloj odnedavno napušta povijesne jezgre. Nije ništa bolja, ako nije i tragičnija sudbina ruralnih naselja koja su opustjela osobito zbog voluntarističke postrevolucionarne industrijalizacije  i zapuštanja poljoprivrede.

Istini za volju treba naglasiti da nikad nije bilo lako i ugodno živjeti unutar sabijenih povijesnih jezgri. Srednjovjekovni prostorni okviri odavno su već tijesni za nove funkcije i za prohtjeve kvalitetnijeg prebivanja. U Korčuli je iseljavanje iz jezgre veoma stari proces, pogotovo plemstva  koje je željelo biti bliže svojim poljima, odatle tamo brojna kućišta, zidine napuštenih i ruševnih kuća. U Trogiru se za iseljavanje u sunčanije i prostranije predgrađe na Čiovu prijetilo gubitkom građanskog  statusa. Napuštanje i degradacija povijesne jezgre očituje su u Splitu  već početkom XX. stoljeća.  Za dio povijesne jezgre unutar Dioklecijanove palače ustalio se naziv Get- pojam za zloglasnu, siromašnu  četvrt s deklasiranim stanovništvom.  Iseljavanje iz povijesnih jezgri postaje također statusno pitanje.

Sve je veći broj   napuštenih zgrada u povijesnim jezgrama,pogotovo u ruralnim naseljima.  U toku je, s restauracijom  kapitalizma, tendencija sveopćih  rasprodaja  ponajviše strancima koji mogu kupiti inače veoma skupe kuće. Novo sezonsko stanovništvo, bilo domaće, bilo strano, boravi tek privremeno  tako da se ne može integrirati u  društvenu sredinu, a vjerojatno to  i ne želi, što je inače  fenomen izražen u Italiji. Neki od tih  novo pristiglih vlasnika ne dolazi godinama u svoje stanove. Kuće, one nenaseljene , ali  i one sa stanarima koji u njima rijetko borave, veoma brzo propadaju. Kuća i njeni stanari su jedinstvena cjelina. Kapke treba otvarati, kuću valja provjetravati i popravljati, u svakom slučaju u zgradama treba živjeti. Dalmatinski gradovi ali manja naselja su sve više bez života, zimi gotovo sablasno pusti i mračni. Sa svim nedaćama života u zapuštenim povijesnim sredinama za relevantan broj žitelja još je uvijek privlačno prebivalište . Prema istraživanjima – anketama  provedenima  2002.  godine čak 50% žitelja povijesne jezgre Splita izrazilo se da se uopće ne namjeravaju iseliti; njih 35% upravo je zadivljeno životom; 21,5 % posto je čak presretno. [2]Moguće da bi danas  bilo više negativnih odgovora jer  se ništa nije učinilo na poboljšanju životnih uvjeta. Uz sve nedostatke još je uvijek privlačan život u povijesnim ambijentima zbog humanijih prostornih mjerila; neizmjerno je bogatiji u semiotičkom i semantičkom smislu  kao veoma sadržajna sredina u odnosu na monotone i bezlične nove četvrti. U povijesnim jezgrama još uvijek donekle funkcionira fenomen  susjedstva; tu još ima stanovništva,obitelji koje se međusobno poznaju i to kroz više naraštaja, što omogućava osjećaj solidarnosti i prisnosti. Ogorčeni žitelji povjesne jezgre Splita unutar Dioklecijanove palače ponavljaju kako u tom kvartu ima najmanje narkodilera, kako tu živi iznimno veliki broj ljudi s visokom naobrazbom, kako su  među njima  čak i potomci plemićke obitelji iz XIII. stoljeća…; domeću kako se pogoduje  tek stranim  investitorima.  Nezadovoljni su što ih se naziva Getanima. Njihovo je geslo : Neka Get ne bude Get. Izbrisan je grafit kojeg je ispisao jedan od stanovnika Geta koji se morao iseliti:Oprosti moj Gete. Veoma brzo, za razliku od ostalih grafita, glasova anonimne javnosti, nestao je onaj koji je prozivao konzervatore i  gradske dužnosnike.

 Gospodarske funkcije

Gradove, odavna je to pokazao Max Weber, obilježavaju prvenstveno njihove specifične gospodarske funkcije. Dakle , grad ne čini broj stanovnika, po čemu bi se razlikovao eventualno od sela, niti tek kompaktni  fizički aspekt ili obilježja poput zidina.  Uobičajene gospodarske funkcije svojstvene gradovima zamiru ili pak mijenjaju svoju narav. Recentnom izgradnjom novih velikih robnih kuća na periferiji gradova propadaju  dućani; poslovni prostori u povijesnim jezgrama naveliko se zatvaraju. Posjeti  robnim kućama postaju novi obiteljski rituali tako da povijesne jezgre prestaju biti središta socijalne konvergencije. Od dućana mogu poslovati tek poneke zlatarske radnje ili pak prodavaonice suvenirima i to najčešće egzotičnog  porijekla. Zbog istih razloga proces zatvaranja dućana,  zamiranja male trgovine započeo je u Veneciji  već pred više desetljeća. Povijesne jezgre i pojedinačne zgrade gube svoju ekonomsku podlogu s kojom su se mogle održavati.

Investicije i to ne samo u turizmu, primjerene demografskim i  svima ostalima realnim parametrima zadanog prostora regije, te manjih prirodnih  kulturnih cjelina, pojedinih naselja, naprosto nisu moguće zbog činjenice da su  banke u Hrvatskoj,nakon državnih sanacija, prodane stranom kapitalu koji je prethodno podmitio političare, tako da   uglavnom stimuliraju tek prodaju uvozne robe. Bez domaćih banaka nije moguće pokrenuti i podržavati lokalne  gospodarske inicijative.

Turizam kao monokultura

Ugostiteljstvo je  djelatnost  koja u potpunosti  prevladava u povijesnim jezgrama. Sve je više restorana i  tzv. kafića  koji prisvajaju  javne prostore, trgove, ulice, ne ostavljajući mjesta za uobičajeni gradski život. U Trogiru je zbog restorana posjećen jedan stari perivoj. U Dubrovniku primjerice suncobrani samo što ne ulaze u prozore katedrale. Kafići i restorani   ne samo da zakrčuju javne prostore- trgove i ulice,  već stvaraju buku, zagorčavaju život onim preostalim, malobrojnim  građanima koji ne žele ili ne mogu napustiti povijesne jezgre. Pobrkao se sasvim uobičajeni sezonski i dnevni red gradova, životni  ritmovi: gradovi su zimi pusti, ljeti se sve do zore ne može spavati od buke i galame.

Naravno, za zamiranje gradova u cjelini, ne samo povijesnih jezgri, kriva je tijekom posljednja dva desetljeća deindustrijalizacija, propadanje  realne proizvodnje koja je uslijedila s restauracijom kapitalizma Naime, uvriježilo  se shvaćanje da je industrija stvar socijalizma.  To se osobito teško osjeća u Šibeniku, čije je  gospodarstvo gotovo u potpunom kolapsu. U krizi  je brodogradnja ,djelatnost s tisućljetnim tradicijama,koja je sastavni dio ne samo privrednog već i kulturnog identiteta. Na rubu propasti je i Jadrankamen na Braču, s industrijom koja za Dalmaciju ima upravo amblematska značenja

U ekologiji, opće poznata je činjenica, monokulture nisu prirodni fenomen. Primarno prvobitno raslinje bilo je heterogeno pa je tako među ostalim bilo otpornije širenju biljnih oboljenja. Monokulture su neprirodne i djelo su čovjekovog djelovanja. To važi i za ekonomiju. Gospodarske djelatnosti svojstvene gradu, neizmjerno su kompleksnije i više diferencirane od onih svojstvenih selu. Dakako, njihova je socijalna struktura veoma raščlanjena sa sekundarnim, tercijarnim i kvartalnim djelatnostima.   No, Dalmaciji se nameće turizam kao dominantna , ili skoro kao  jedina, ili kako se to pomodno kaže strateška  djelatnost. Aktualni splitski gradonačelnik koji autokratski vlada gradom izložio je  svoju viziju razvoja- program : da Split  bude kao Ibiza. Dakle, uzor je naselje na istoimenom otoku u arhipelagu Baleara, turističko središta najpoznatije po noćnom životu.[3] Kao ideal nudi se turistička izgradnja u Španjolskoj koja prednjači  po intenzitetu potrošnje prostora  i po uništavanju obale. Projekt pod nazivom Hrvatski san , inspiriran Dubaiem  u Ujedinjenim arapskim emiratima planira na obali Jadrana turističko naselje-„grad“ od 100 000 stanovnika.[4]Broj cjelokupnog pučanstva Dalmacije tijekom povijesti kretao se oko broja 200 000. Veoma je moguće  brzo ostvarenje ovakvih hrvatskih snova.

Hoteli, uostalom kao i banke,  telekomunikacije,tisak,mediji općenito,nakon što ih je država financijski sanirala, rasprodani su u bescjenje stranom kapitalu. Međutim, strani kapital  koji se domogao hotela  nije se  baš sjajno iskazao posebno u gradu Hvaru gdje je turizam zaista gotovo jedina djelatnost.

Propagandno se ponavljaju teze, koje dakako nisu bez osnova, o gospodarskoj važnosti turizma pogotovo u zemlji u kojoj se vanjsko zaduživanje ubrzava. Zanemaruju se pri tome negativni efekti turizma  poput nekontrolirane izgradnje, uništavanja i trošenja prostora, sjeća šuma, betoniranje obale…Dubrovnik je nekoliko puta tijekom ljetne sezone doživio potpuno zakrčivanje, tako da je policija morala uredovati pri ulasku i izlasku kroz gradska vrata. Predlaže se da uvede mehanizam koji bi regulirao dolazak  grupa turista koje bi se  trebale prije najaviti. Naravno da se tjeskobno smanjuje egzistencijalni prostor autohtonom stanovništvu.  Na kruzerima s posadama i putnicima ima više od  četiri tisuće ljudi što je znatno više od nekadašnjeg broja žitelja  većine dalmatinskih gradova. Ove godine s njima će pristići u Dubrovnik, predviđa se , nešto manje od milijun turista.  Međutim zaboravlja se  da turisti ostavljaju, osim deviza otprilike oko jedan kubični decimetar tjelesnih izlučevina.

Turizam i mentalno zagađenje

U gospodarskom i u funkcionalnom smislu u toku je involucija, uključujući i onu psihološku moralne naravi. Turizam donosi, što se manje spominje, i mentalno zagađivanje. Turistička ekonomija , pogotovo ako se nameće kao monokultura, stvara i adekvatne mentalitete, sustave vrijednosti i stilove ponašanja  i to ne  samo unutar povijesne jezgre tako da  se gradovi  u cjelini, pa i ona manja naselja podređuju  turističkim funkcijama. Organiziraju se ljetni karnevali, trke magaraca, izmišljaju se nove manifestacije s ambicijama da postanu tradicionalne. Dakako mentalitet(nazvao sam ga svojedobno zimmer frei mentalitet) postaje konobarski uslužan, svodnički, pomalo infantilno luckast, zabavljački podređen zahtjevima turističke klijentele koja traži sve više razonode, tako da sve treba biti podređeno zadovoljavanju potreba, ne stanovništva već gostiju kojima nikad dosta zabave, posebno noćne koja treba trajati do zore. Svi se tomu već lako prilagođavaju i glume folklor sretnih domorodaca. Primjerice časne sestre franjevke na Dančama u Dubrovniku mahanjem i zvonjavom pozdravljaju kruzere kao što su nekoć pozdravljale dubrovačke lađe.  Ove kulturološke mijene  sažeo je profesor Ivo Banac: Riječ je o mentalitetu gotovana što živi od nezarađenog i nestvorenog. [5] Sasvim se već  jasno razabire “portret koloniziranih

 Upravne i simboličke funkcije

Postoji tendencija da se iz povijesnih jezgra izmjeste upravne, ali i simboličke  funkcije. U Splitu su, još prije socijalističke revolucije upravne sudske, općinske i županijske (ranije banovina) službe uključujući nadbiskupiju smještene van  povijesne jezgre. U Trogiru ima prijedloga da se iz povijesne jezgri premjeste općinske službe i osnovna škola. U Zadru se trenutno insistira na promjeni namjene zgrade austrijskog namjesnika, trenutno sjedište županije. Dakle, u pitanju su službe koje bitno određuje narav urbanih središta.

Odavno je poznato, Ernest Cassirer je na tome  posebno insistirao, da naselja određuju i  njihove simboličke funkcije, dakle ne samo one stambene, trgovačke i upravne, već i one kulturološke, posebno one sakralne naravi. Bogomolje se sve  više  pretvaraju u turističke atrakcije tako da lokalni stanovnici moraju na vratima, da bi izbjegli plaćanje ulaznica, uvjeravati, kako dolaze zbog vjerskih razloga. Neki od katedralnih zvonika su također  komercijalizirani pa se turisti igraju zvonima,i zvone i zone. Tako je profanirana i zvonjava koja je sinkronizirala  kolektivni ritam grada,  kao modulirani  zvučni  sustav s kojim se oglašavalo doba dana(zora,podne,večer),s kojim se obznanjivala radost blagdana, tuga pogreba, oglašavale uzbune zbog opasnosti…

Gradovi su čvorišta ne samo trgovine i prometa, oni su reperi i reference  za individualne i kolektivne identifikacije. To posebno vrijedi za trgove. Još krajem šezdesetih  godina prošlog stoljeća navečer se na Splitskoj pijaci nije doslovno moglo prolaziti od mnogobrojnih  mladih ljudi koji su se  tu  okupljali. [6]Potom je druženje mladih, ali i starijih nastavljeno na obali. No, sad  i taj ritual gasne. Riva je manjim djelom namijenjena parkiranju, a veći dio stolovima i sjedalima kafića u kojima mnogi ne mogu sebi dopustiti skupu kavu. Takva je ista sudbina tradicionalnih socijalnih čvorišta  i u ostalim gradovima, tako  su u Trogiru  još manje od pred  pedesetak godina trg  i glavna ulica bili prepuni šetača. Danas gradski je trg bez građana sasvim pust, do pola prekriven stolovima i stolicama,tako da tek sezonski živne s prekobrojnim  turistima. Nema više mjesta za dječje igre, ali ni za koncerte i procesije. Povijesne jezgre  sve više gube tu svoju tisućljetnu funkciju civilizacijskih retorta i alambika  u kojima  je doseljeno stanovništvo dosezalo više kulturne razine.

Potrošnja prostora i reakcije građanskih inicijativa

Većina  povijesnih jezgri odavno je izgubila svoj prostorni okvir- pozadine urbane plastike. No, ne radi se tek o estetskom i vizualnom pitanju odnosa figure i fonda već cjelokupne prostorne logike, svekolikih veza i interakcija naselja s njihovim užim i širim prostornim okvirima. Plodna polja koja su kroz povijest bila ekološka i gospodarska osnova  života, uglavnom su uništena nekontroliranom izgradnjom. U toku je potpuna izgradnja na Kaštelanskom polju. U Trogiru je posjećen povijesni perivoj Slade Šilović koji je svojim zelenilom činio pozadinu slike,pretvoren je u parkiralište unatoč činjenici da je čak osnovana Konzervatorska ispostava. U novije doba strada i uski pojas zemlje koji se od grada Raba pružao prema zapadu i dakako cjelokupni okolni krajolik na što ukazuje konzervator Miljenko Domjan čije interpretacije nadilaze uobičajene starinarske razine i  dopadljivi, kvazi poetski  diskurs svojstven inače tekstovima o kulturnoj baštini.[7]

U Dubrovniku, ima tome već dugo, divlja se izgradnja penje  po padinama Srđa. Ona je vidljiva uostalom iz samoga grada, preko zidina,  pa se nameće kao pozadina koja se uzdiže ponad Divone. Na Srđu, izraelski  investitor priprema   pod nazivom  Projekt Golf Park Dubrovnik  izgradnju stambenog  kompleksa od 268 vila i 1600 apartmana, što je  ekvivalent  5.600 stanova od 60 kvadrata. Među golf terenima trebaju biti sagrađene vile prema projektu poznate arhitektice Zahe Hadid koje izgledaju poput popadalih svemirskih letjelica. Na tom krškom i suhom terenu uredit će se golf igrališta, dakle zelena trava koju treba zalijevati ogromnom količinom vode.  Ideja golf terena očituje moralne domete naših planera i političara čija briga za opće ima opseg golf loptice, no, također ukazuje i na nezajažljive ambicije bez ikakvih obzira prema zatečenom prostoru. Strani kapital ponaša se brutalno, onako kako se ne bi ponašao u svojoj zemlji.

Hrvatsko društvo je u krizi , u općoj obezglavljenosti ,sa  anomijom i  korupcijom koja je također potaknuta podmićivanjem iz inozemstva, dobro prihvaćenom ili kako se to pomodno kaže implementiranoj u tuzemstvu. Stanom kapitalu su u službi takozvani domaći lobisti koji će pomoći da se gradi tamo gdje im se već prohtije, u zelenim zonama ,na vanjskim stranama otoka,pa ako treba i u nacionalnim parkovima.  Oni su zagovaratelji ali  i realizatori deregulacije (lova u mutnom), a njihova je najveća  prepreka, kako  kažu papirologija. Birokracija je  zaista prepreka za investicije, no ona se prokazuje i zbog smetnji spekulacijama svih vrsta. Ruski premjer Putin osobno vrši pritiske da se omogući njegovom prijatelju oligarhu Juvtušenkovom izgradnja turističkog kompleksa na Mljetu. No već su se pri kraju takozvanog socijalističkog  razdoblja uzimale u razmatranje razne strane ponude pa tako i one da se na Jadranu grade starački domovi. Hrvatska, s obzirom na svoje prirodne pogodnosti zaista je atraktivna za smještaj europske populacije  treće dobi. Zemlja s tako malobrojnim pučanstvom, u demografskom opadanju, s ogromnim vanjskim dugom, teško da će moći oduprijeti  neokolonijalističkim nasrtajima,rasprodaji nacionalnih bogatstava uključujući i vode, što  će dakako izmijeniti kulturni identitet u  duhovnom i materijalnom aspektu

Sve je na rasprodaji, ne samo kuće u povijesnim jezgrama već i širi prirodni okvir pa se razmišlja o rasprodaji otočića i napuštenih svjetionika. U rasprodaji obiteljskih i državnih dobara  učestvuju svi slojevi, tako i potomci težaka, koji su se stoljećima bunili protiv zemljoposjednika,koje se nazivalo mrtva ruka, no kad su pred dva naraštaja postali stvarni vlasnici,sad i oni  prodaju za skupe novce ne samo polja za  izgradnju već i negdašnje zajedničke ispaše i neplodni krš, morsku obalu . I redovnice samostana sv. Marije u Zadru također su se uklopile u rasprodaje pa su prodale zemlje koje su nekoć dobivale na poklon od ugarsko-hrvatskih kaljeva ne uvažavajući protivljenje svojih bivših težaka koji se bune ne zbog prenamjene prostora već stoga što i oni nisu dobili svoj dio. Sredstva pak od prodaja svojih posjeda redovnice ulažu i u dionice nogometnog kluba. Dominikanci su prodali terene  uz samostan Sv.Križa na Čiovu nakon čega je uslijedila izgradnja hotela u šumi, a predstoji gradnja pred samom crkvom.

Nisu pošteđene ni plohe mora koje su sastavni dio šire slike povijesnih jezgri. Konzervatori su već  izdali  dozvolu za most koji će s spajati otok Čiovo s kopnom koji će prekrižiti mnoge vizure na ulaz u  povijesni prostor Kaštelanskog zaljeva, premda  se nudila i varijanta podvodnog tunela. [8] U planu je izgradnja tolikih novih lučica za jahte. Osim bajkovitih asocijacija na upravo arhetipske  slike bogataških lađa ,čestih u sirotinjskim imaginacijama, slično suvremenim kargo kultovima, kampanju  gradnje lučica (zapravo taj je deminutiv neprikladan jer se radi o veoma prostranim zahvatima) potiču sigurno i nezanemarivi gospodarski aspekti.  No, postoje i negativne eksternalije: ostavljanje smeća, motorna ulja,otrovni premazi,nelegalni ulov riba…Betonski vezovi za jahte uz podmorsku spilju ekološki su uništile Zmajevo jezero kod Rogoznice unatoč upozorenjima biologa Donata Petrciolija koji je ukazivao na takav ishod. U splitskoj luci primjerice montirat će se privremena marina od elemenata koji će se postavljati samo ljeti.  Tako će i u splitskoj luci biti omogućeno domorocima da zaviruju  kroz okna u raskošne kabine. Na obali, izlažući se pogledima   šetača,  vlasnici jahti ne bez egzibicionizma ritualno   večeravaju pod svijećama koje pridonose fascinaciji frustriranih promatrača. No, mnogima su to zadivljujući prizori: upravo najsiromašniji turisti iz zemalja u tranziciji  fotografiraju se pred megajahtama . Jedna od najljepših vizura na jedno povijesno naselje jest ona na Skradin. No, ona je već sasvim kamuflirana prekobrojnim jahtama. U Trogiru do daljnjeg osujećen je plan (konzervatori nisu reagirali) prema kojem je trebalo preinačiti cijelu zapadnu obalu otočića na kojem je povijesna jezgra,tako da se temeljito izmjeni i preinači u  pristanište za jahte s malim umjetnim otokom s palmama. [9]

Brdo Marjan, sastavni dio slike  grada Splita, stoljećima je bio prostor u kojem se nije smjelo graditi. U antičko doba tamo je vjerojatno bio sveti gaj  božice Dijane čiji se hram nalazio na rtu. Marjan ima svoje pjesnike, književnike, prirodnjake, pokoljenja građana koje su ga pošumljavale, čuvale , održavale, posebno Društvo za zaštitu i unapređenje Marjan.[10] No, ipak sve je više nasrtaja , proširenja građevinskih zona i  privatizacija plaža. Upravo je iznenađujući i zadivljujući  revolt građana (uključujući peticije,tribine   i demonstracije),  koji su se pobunili, bez obzira na vjerojatni neuspjeh, protiv nastojanja nevjenčane supruge aktualnog gradonačelnika da na Marjanu, u zelenoj, zaštićenoj zoni sagradi turistički objekt. U artikuliranju i organiziranju protestnih akcija iskazao se književnik Jurica Pavičić koji je na ove teme ispisao čitave serijale.

Nove građanske inicijative za zaštitu ovog upravo kultnog prostora, na razini su epohe svojim diskursom i korištenjem društvenih veza(facebook). U Dubrovniku se organiziraju različite protestne akcije među kojima i koncerti.[11]  Godine 2011., 22.II. objavljen je i prvi broj lista dubrovačke Građanske inicijative “Srđ je naš” .[12]

Pitanje je: da li će se održati  pramenovi građanske svijesti i uljudbe pred nasrtajima domaćih novopečenih bogataša, strvinara socijalizma,protiv političara na svim raznima koji se ,bez obzira na  stranačke predznake,veoma uspješno, podanički stavljaju u  službu međunarodnom kapitalu ne zanemarujući, dakako,  svoje osobne interese?

 Urbanističko- konzervatorska praksa

Urbanističko planiranje doživjelo je potpunu krizu. Pojedini zavodi s reputacijom su ukinuti, poput Urbanističkog zavoda Dalmacije. Otvaraju se tek manji privatni  biroi koji rade projekte uskih raspona, van šireg prostornog okvira povijajući se zahtjevima investitora, te  su spremni projektirati tamo gdje je nekad bilo nezamislivo. To su tendencije koje se uklapaju u opću deregulaciju i fragmentaciju. Zaista na djelu je staro geslo kapitalističkog liberalizma :

Laissez faire et laissez passer koje su tako brzo usvojili i nekadašnji visoki dužnosnici i doušnici  komunističke partije koji su se prometnuli u kapitaliste, no  to je opće mjesto u zemljama tranzicije .

Za Split je izrađen Plan upravljanja povijesnom jezgrom i to bez javnog natječaja, izravnom narudžbom od  arhitekta Giora i Shahar Solar. Tom su skupo plaćenom planu upućene brojne zamjerke,počevši od izravne narudžbe, dakle bez natječaja; spočitavaju se brojni  nedostaci: nema rokova realizacije, manjkaju prethodne sociološke studije, ekonomske analize, izostalo je konzultiranja stručne i najšire javnosti (predviđaju se samo  rasprave u užim, ciljanim skupinama poput  onih narkomanskih), u razmatranje se uzimaju  tek prizemlja…Kritičari projekta itekako upućeni u problematiku navode alternative; ukazuju na navodno efikasniji talijanski model upravljanja  povijesnim jezgrama. Odgovorna osoba za povijesnu jezgru Splita ing. mr.Goran Nikšić, zaslužan za narudžbu ovog plana odgovara primjedbama Građanske inicijative – Split  poučavajući ih slijedećim riječima:Javnost treba znati artikulirati svoje mišljenje i zalagati se za njega kroz institucije sustava, što je karakteristika uređenih civiliziranih društava. Na to im predstavnici udruge repliciraju: Pa to upravo i radimo. Deklaracije UN-a i EU kažu da očuvanje arhitektonskog naslijeđa nije samo stvar struke nego i lokalnog stanovništva. Karakteristika uređenih civiliziranih društava je potpuno ravnopravna uloga civilnog društva zajedno sa strukom u svim odlučivanjima. [13]Zamjedbe tom projektu razložno je razradio  istaknuti mladi  intelektualac  Mirko Petrić u članku signifikantna naslova : Strategija lignje. [14] Mirko Petrić u svom podnesku Poglavarstvu grada Splita pod  naslovom Primjedba na predložene izmjene i dopune provedbenog urbanističkog plana za staru gradsku jezgru Splita, upućenom15. studenoga 2006. upozorava i na neobavještavanje međunarodnih organizacija za zaštitu kulturne baštine o namjeri poduzimanja većih graditeljskih zahvata u zaštićenoj staroj jezgri grada Splita. No međunarodne organizacije se  i ne odazivaju. Nije se odazvao ni  Francesco Bandarin (Assistant-Director General for Culture Director of the World Heritage Centre…) na pismene i usmene pozive koje mu je uputilo Društvo prijatelja kulturne baštine iz Splitu a u svezi projekta splitske rive. Iza zvučnih naziva međunarodnih ustanova  krije se uglavnom inertna, dobro plaćena  birokracija.

Zamjedbe koje se tiču rehabilitacije povijesnih ambijenata i pojedinačnih spomenika,  uključujući i najdobronamjernije sugestije  uglavnom  se  ne uvažavaju. Za ignoriranje javnosti, ali i kompetentnih stručnjaka, likovni kritičar Sandi Vidulić koristi izraz arogantna neupitnost .[15] Konzervator dr.Josip Belamarić unatoč prosvjedima najeminentnijih stručnjaka i kulturnih ustanova i društava iz cijele Hrvatske ipak je dozvolio izgradnju drvenog mosta preko jarka (foša) koji odvaja povijesnu jezgru Trogira od kopna¸čime je uništena središnja, elementarna struktura prostorne matrice grada- otočića povezanog s dva mosta . [16]Udovoljeno je time tek  ugostiteljima kojima sada  gosti mogu najkraćim putem doći iz parkirališta u njihove restorane. Inicijative i sugestije civilnog društva sasvim  se omalovažava; nema suradnje konzervatora s udrugama poput Društva prijatelja kulturne baštine u Splitu ili  Radovana, Društva za zaštitu kulturnih dobara u Trogiru. Naravno, da bi te civilne udruge morale biti,barem teorijski važna podrška odgovarajućim službama. O povijesnim jezgrama i spomenicima trebaju se prvenstveno brinuti građani, ta radi se o njihovom egzistencijalnom prostoru. No, oni očito smetaju partikularnim interesima kojima  ne odgovara uvid javnosti.

I konzervatorski zahvati su  ograničenih domašaja. Povijesne jezgre ne sagledavaju kao organske cjeline. Na djelu su tek čišćenja pročelja i preuređenja unutrašnjosti pojedinih zdanja, no, u pitanju je efikasnost ili čak štetnost takvih zahvata koje također izvode čak bez rasprava u užim stručnim krugovima. Isto tako i ne objavljuju se u stručnim publikacijama metodologija i eventualni rezultati. Konzervatorski zahvati svode se najčešće  tek na djelomičnim popravcima pojedinih spomenika, a i ti se otežu desetljećima. Ne postoje hijerarhije prioriteta među kojima bi trebala biti izrada inventarizacije, dokumentacije,  i  konzervatorskih podloga bez čega se ne bi mogli voditi složeniji zahvati. Improvizacije su također svojstvene „kulturnoj politici“ i na razini države.

Brojni su tekstovi splitskih  i dubrovačkih intelektualca o popustljivosti i  nedosljednosti pojedinih konzervatora. Prof.dr.Ivo Lozić, predsjednik Društva Marjan ovako formulira njihovo ponašanje: Konzervatori imaju mogućnost da budu kočnica privatnih interesa u narušavanju javnog dobra, ali tako se ne ponašaju.[17] Nakon stupanja na službu pročelnika splitskog Konzervatorskog zavoda ing. dr. Radoslav Bužanćić  smanjio je u Splitu  opseg zaštićenih površina.[18] Zapamćena je izjava kako konzervatorima nije dužnost čuvati svako stablo.  No ni konzervatorima nije lako; oni su ipak s razlogom zaplašeni državni činovnici izloženi pritiscima s vrha  vlasti, ali i lokalne politike. Politička djelatnost na svim raznima  svodi se uglavnom na uzurpiranje javne sfere, na prekrajanju i uzurpiranju zajedničkih prostora prilagođavajući ih  privatnim interesima, usredotočuje se na pretakanje sredstava iz državnih fondova prema klijentelističkim tvrtkama, reducira se , kako se to  pučki kaže, u namještanju poslova tako da se podijeli dobit.

Naravno i pokretni spomenici, slike, kipovi, relikvije…zaista su važni elementi u kulturnom i mentalnom inventaru grada. Oni su sastavni elementi skupova  koji određuju identitet naselja,gradova, regija, nacija,  no, aktivnost konzervatora na njihovoj zaštiti, sredstva i energije  iscrpljuju se velikim djelom u  organiziranju privremenih izložbi. Organiziranje izložbi primjerenije je muzealcima, no i tu postoji pomutnja u nadležnostima,tako da arheološka istraživanja vrše više konzervatori i privatne firme nego li muzeji.

Istraživanja, arheološki  i konzervatorski zahvati mogu također načiniti nesagledive štete povijesnim cjelinama. Nisu sasvim napuštene tendencije prema uklanjanjima kasnijih kulturnih slojeva.[19]  Ima već više od pola stoljeća kako zjapi istražen no opustošen jedan cijeli kvadrant Dioklecijanove palače . Kuće su porušene, stanari su iseljeni, zjape krateri prepuni smeća među kojima su igle za drogiranje. Taj fizički i socijalno degradirani dio grada dobio je novi, primjeren  naziv Kenjara.[20] Karlo Grenc je na ovu temu snimio dokumentarni film. Nitko nije toliko dosljedno pisao o prostornim promašajima u Splitu kao neumorni dr. Duško Kečkemet.

U Dubrovniku, nakon potresa 1979. godine,pružila se prilika za istraživanja predjela zvanog Pustijerna . Kuće su porušene, stanari su se raselili,ostale su ruševine. Iako su odavno  dovršena arheološka istraživanja još se nisu usuglasili različiti stavovi i  interesi koji se tiču  namjene tog prostora. Najupornija su nastojanja da  se i tu sagrade turistički apartmani.

Zahvati i akcije na rehabilitacijama povijesnih  jezgri, kao prostornih cjelina s njihovim funkcionalnim, ekološkim, demografskim i svim ostalim problemima, traže odgovarajuća rješenja u suradnji stručnjaka različitih profila, u suglasnosti  s različitim udrugama, s civilnim društvom općenito.

Konzervatori najčešće nisu dorasli takvim zadacima ni po svom intelektualnom, a poneki ni po svom moralnom habitusu. Zbog kanalizacijskih instalacija stranog vlasnika koji je kupio više stanova u gornjoj etaži Dioklecijanove plače,suglasnošću konzervatora, žrtvovana je jedna prostorija u podrumima betonskom interpolacijom, koja  je gotovo u potpunosti zauzela cijeli prostor. Ipak zadovoljen je ne samo privatni interes već i onaj  zajednički gradnjom javnog zahoda u istoj prostoriji u podrumima. Navodi se također kako je i grad pomagao sanaciju temelja stana tog istog novog, veoma bogatog vlasnika.[21]

Mnoge kritike upućene konzervatorima trebalo bi uputiti  na druge adrese. Bilo bi također nezahvalno ne spomenuti velike, uspješne i brze restauratorske i konzervatorske radove na  zdanjima stradalim tijekom Domovinskog rata posebno u Zadru i Dubrovniku. Ne smije se ni generalizirati posebno što se tiče Zadra,čije povijesno središte relativno dobro funkcionira, gdje je izveden niz temeljitih zahvata na sakralnim i profanim zdanjima. U toku su izrade projekata za regulacije prostora zadarskog foruma. Za razliku  od  povijesnih  jezgri ostalih dalmatinskih gradova ona zadarska je prostrana ,atraktivna za stanovanje, s dugom i širokom južnom obalom kao velikim prostornim oduškom.   Jedan od razloga napretka Zadra je njegova intelektualna obnova, s njegovim Filozofskim fakultetom a odnedavna i sveučilištem, s novim kulturnim ustanovama s poduzetnim muzealcima i konzervatorima. Zadarska privreda  nije u krizi i ne oslanja se jedino na turizam, bitno ojačana novim prometnim mrežama.


[1] V. npr. E.MARIN, Ne mogu isti ljudi projektirati, izvoditi i nadzirati; Vjesnik; 2003.02.09.

[2] A.Leburić,M.Maroević,I.Rogić,Splitska povijesna jezgra:zapušteno srce grada, Split 2003.

[3] http://www.jutarnji.hr/kerum–zaposlit-cu-sve-i-rijesiti-stambene-probleme/207623/

[4] http://hr.wikipedia.org/wiki/Hrvatski_san

[5] http://dubrovacki.hr/clanak/26488/srd-je-nas1?c=1&comment_way=descending&pg=2

[6] Usp. M. Bibić, Zakon pjace,Split 2005.

[7]M. Domjan, Rab, grad umjetnosti,Zagreb 2007

[8] : I.Babić, O akciji SOS za Trogir, tri desetljeća poslije,( Ivi Maroeviću baštinici u spomen ),

[9] Usp.I.Babić,Pomak prema crnom,Split,2005, str.136.

[10]  Posebno apostrofiramo sadržajnu  monografiju- zbornik Marjane, naš Marjane koju  je 2001. godine objavilo Marjan – Društvo za zaštitu i unapređenje Marjana,

[11]  Navodimo iz članka E. Fulurija, Dubrovački aktivisti protiv golf-parka: Srđ je naš!,Večernji list, 1.0IX.2010.(dostupno na adresi: http://www.vecernji.hr/vijesti/dubrovacki-aktivisti-protiv-golf-parka-srd-je-nas-clanak-185736):Protesti su počeli već i prije same rasprave kada su dubrovački aktivisti ispred samog mjesta održavanja rasprave s razglasa puštali pjesmu “Srđ je naš!” koju su napravili dubrovački glazbenici okupljeni pod nazivom Mali razjebani Dubrovnik, a najmlađi aktivisti su ispred same Crkve Svetog Vlaha istaknuli veliki, 20-metarski transparent s istim nazivom.

[12]  Publikacija je dostupna na intranetu: http://www.dubrovnikportal.com/data/1298282867_846_mala_Srdj%20je%20nas.PDF

[13] http://www.gi-split.org/2010/11/29112010-osvrt-na-odgovor-gosp-niksica.html

[14] M.Petrić, Strategija lignje, Slobodna Dalmacija – Forum; 2003.01.22

[15] S.Vidulić,  Bedemi u glavama; Slobodna Dalmacija.; 2003.03.19

[16]  U  tematskom  broju časopisa  Radovan  (br. 1/1997.) na temu gradnje mosta objavljenja je i peticija s popisom osoba i ustanova

[17] V.Matijanić ,Smanjen broj gradskih zona koje su pod nadzorom konzervatora, a ministarstvo se s tim suglasilo. Fani smije graditi,konzervatori više ne štite  Marjan,Slobodna Dalamacja,12.XI.2010

[18]  v.: http://www.forum.hr/showthread.php?p=31119103

[19] I.Babić, Urbana poetika Splita – protiv purifikacija, Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske, 14/1988, 15/1989, Zagreb 1988/89., str. 43-51; isti:Od ubavog do gubavog ,Split 1994., str. 31-39.

[20] S.Vidulić, Priče iz palače by Sandi Vidulić: najružniji dio palače – Kenjara, Slobodna Dalmacija,2.V.1010;isto i na adresi:   http://www.slobodnadalmacija.hr/Split/tabid/72/articleType/ArticleView/articleId/104032/Default.aspx

[21]S.Vidulić, Priče iz palače by Sandi Vidulić: Temeljni zahod,Slobodna Dalmacija, 21.XII. 2009; dostupno na adresi: http://www.slobodnadalmacija.hr/Mozaik/tabid/80/articleType/ArticleView/articleId/84581/Default.aspx

 

Odgovorite

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Zahtijevana polja su označena s *

Možete koristiti ove HTML oznake i atribute: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <strike> <strong>